Piše: Bojan Baća
Dvije slike. Prva: prazna dvolitarska flaša šampanjaca kojom je premijer nazdravio svježe nezavisnoj Crnoj Gori i dalje se čuva u skromnom domu na Žabljaku kao, citiram, „simbol pobjede“. Druga: srednja škola u Rožajama javno zahvaljuje svom sugrađaninu na donaciji dvije lopte koje predstavlja kao paradigmatičan primjer, citiram, „humane note i osjećaja za šire društvo“. Nakon snivanja velikih snova tokom referendumske kampanje, danas su na sjeveru Crne Gore dva izvora istinske radosti i ponosa, ponavljam, jedna upotrijebljena flaša i dvije nove lopte. Malo šta je dočaralo taj mimohod između one zamišljene i one nužne „nezavisne, suverene i međunarodno priznate Crne Gore“ kao slika umjetnika koji joj, tog presudnog maja 2006. godine, nazdravlja u ime Kiša, Pekića i Kobejna, dok iza njega stoje iscereni predstavnici one Crne Gore kakvu smo do tada imali i kakvu smo samo mogli i dobiti – partijsko-feudalnu.
Ne radi se o tome da je „državna zajednica“ bila bolja alternativa (jer nije), već da se tokom borbe za državnopravni status „nezavisna Crna Gora“ fetišizovala – država je postala označitelj totaliteta. Da se poslužim jezikom koji svako razumije: umjesto da se na nezavisnost gleda kao na kredit, građanin je posmatrao kao penzioni plan. Samo par mjeseci nakon 21. maja javno su obznanjena i „sitna slova“ na novom društvenom ugovoru: cijena nezavisnosti Crne Gore bila je njena zavisnost od DPS-a. Naime, vladajući ideološki diskurs počiva na jednostavnoj logici: zahvaljujući DPS-u, Crna Gora ne samo da je postala nezavisna država, već je i DPS uspostavljen kao garant njene državnosti. Dakle, sam diskurs „tekovina 21. maja“ ukazuje na to da je Crna Gora sve samo ne nezavisna država: njena nezavisnost zavisi od toga ko je na vlasti. Evo, deset godina je prošlo, a mi se i dalje držimo u perpetualnom referendumskom stanju u kome uvijek postoji „samo još jedan“ uslov za dosezanje one navodno „prave nezavisnosti“. Danas je to NATO, sjutra će to biti EU, preksjutra ko zna šta. A istina je krajnje jednostavna: Crna Gora nije izglasala nezavisnost tog 21. maja, već je postala talac vladajućeg režima. Ukoliko, pak, vjerujete u priču da smjena DPS-a ujedno znači i „pad države Crne Gore“, onda treba da vam bude jasno koliko i sami vjerujete u Crnu Goru kao jaku, zdravu i nezavisnu državu u koju se navodno kunete po društvenim mrežama.
Nezavisnost sama po sebi ne znači ništa ukoliko nije dio neke veće politike koja je nadmašuje, jer u suprotnom postizanje nezavisnosti postaje forma bez sadržaja. Recimo, danas obični građanin Crne Gore može da utiče na proces donošenja odluka taman koliko i gorepomenuti Kiš, Pekić i Kobejn. To što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem „autonomija“, pod tim podrazumijevam isto što i pomalo zaboravljeni Kornelijus Kastorijadis: sposobnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svog segment (u našem slučaju, posebno fetišizovanu državu). Recimo, tokom devedesetih imali smo independistički pokret koji je zamišljao Crnu Goru uprkos vladavini DPS-a, a danas su mnogi njegovi pripadnici najveći zagovornici tog režima kao garanta nezavisnosti. Da parafraziram Fredrika Džejmisona: „Danas je lakše zamisliti krah države Crne Gore, nego kraj vladavine DPS-a.” Ako se izglasala „nezavisnost od“ (drugog centra moći), nije se dosegla „nezavisnost za“ (građansko društvo). Hoću reći, samo nezavisnost države Crne Gore od DPS-a može garantovati autonomiju crnogorskom građanskom društvu.
Dok pišem ovo, zamišljam razgovor, negdje tamo na stogodišnji jubilej „tekovina 21. maja“. Obraća se sin ocu: „Tajo, a što smo mi rasprodali ove fabrike i prirodna bogatstva sa śevera ovijema strancima?“ Otac mu onako patriotski odgovara: „Zato, sine, da bi ti danas moga slobodno da rečeš ‘śever’, a da ne razmišljaš oće li ti kaki Srbin razbit glavu i uzet državu, simbole, himnu, identitet!“ Sin onako zbunjen i nezadovoljan odgovorom upita: „Dobro, tajo, ako je država naša, što mi ne možemo slobodno da se krećemo, živimo odplate i utičemo na ove disižn-mejking prosesiz, razumieš? Bez da platimo hiljadu maraka za ležaljku naplažu ili u partiu da se učlanimo?“ Otac revoltiran sinovljevom potrebom da ne prihvata njegove odgovore zdravo za gotovo i šeretski ih preispituje, odgovara mu: „Oli me puštit, mali! Slobodno se kreći i utiči na te procese odlučivanja u svoja četiri zida, a državu mi nemo pljuvat! Makse sad, počinje mi rukomet, treba državu odbranit!“ U tom smislu, danas se odlučujuća borba ne vodi za crnogorski (kulturni) identitet, već za crnogorski (politički) subjektivitet: da mi kao građani ove države – i to ne samo kao nosioci suvereniteta kao pukog pravnog statusa, već kao osnove za političko djel(ov)anje – razvijemo sposobnost za preispitivanje dogmi, hrabrost da reagujemo na nepravde i, na koncu, svijest o neophodnosti proaktivnog uticanja na izmjenu statusa quo.